среда, 25. децембар 2013.

Život je to 09





Procedure!

koliko su samo važne znam i sama ali kad je život čoveka u pitanju-da li je najvažnije ispoštovati proceduru ili kao doktor pomoći da se dobije bitka za taj život.
U poslednjih 5 dana vodim bitku za život mog supruga. Na mom putu- ljudi,bilo doktori,prijatelji,poznanici, moja porodica, svako doprinosi na svoj način ali sam i suočena da rešavam situacije koje prevazilaze moja znanja i iskustva.
Potpuno ste sami u tim trenutcma i potrebna je reakcija koja će dovesti do boljitka.
Suprug boluje od MS-a.
Pošto je ne pokretan,i koristi kateter,usled oticanja bešike treba doneti odluku-samo zameniti kateter ili ga izvaditi. Zovem sve zdravstvene radnike iz bliže okoline,tehničara koji mupasira kateter i na kraju i hitnu pomoć, koja samo daje savet-izvaditi kateter. Odluka donešena-vadimo ga.
Sutradan uveče kreće temp. od 39,5 i kreće golgota: Savet-krenuti sa antibiotikom,kreče kašalj usput. Cela noć ispred nas-košmar.Ujutru pozivam terensku,koja se odmah odazvala dolaze- ali on febrilan, tenzija 65sa 45 i puls koji se jedva cuje. Doktorka u panici,daje instrukcije sestri da da infuziju i injekciju diklofena. Ona ne uspeva da nađe venu.
Panika još veća, pišu mi uput za bolnicu i odlaze. Da, dobro ste pročitali,ODLAZE!
Ja ih molim da ostanu i da ga ne ostavljaju tako, da makar pomognu,ipak one bolje znaju kako mu pomoći.
Ostajemo sami i zovemo hitnu. Bane bez svesti.
Dok čekamo hitnu,pokušavamo da mu damo tečnost,so,šećer.... Guc po guc...
Bonica-ludilo u svakom obliku. Snimak pluća, urologija... ali ne i analiza krvi???????
Sve polako i ja tek po čitanju izveštaja doktorke sa terenske shvatam da je napisala da je primio infuziju. Ja pričam situaciju, ali te niko ne sluša...Ja objašnjavam kako je bilo a čujem pitanje-što niste pročitali zapisnik od doktorke.
Kad? U trenutcima kad vidim da gubimo Baneta?
Ja sam bila u totalnom šoku od scene i dešavanja i na pamet mi nije bilo da čitam šta je doktorka napisala ali eto MORALA SAM.
Što nemam srce kameno?
Pritisak po prijemu u bolnicu gornji 80 donji se nije mogao izmeriti.
Diklofen ga oborio pa nema bolove a i temp. pala.Iz svake doktorske rečenice stoji poruka-ne ostavlajti ga u bolnici. KAO da ja to ne znam? O da znam, Iskustvo 2010-kada je otišao u bolnicu da primi terapiju od 5 dana a ostao 3,5 meseca zbog zarađene bakterije i sepse.
JA SAMO ŽELIM DA MU POMOGNETE!!!!!
Jedan doktro ipak otvara uši i čuje moje reči i odmah mu daje infuziju, dve boce.
Opet traženje saveta šta raditi, kako se postaviti. Ostavljamo braunilu da i kući organizujem infuziju,očigledno je da mu preti dehidriranje posle svakog znojenja.
Vikend prolazi - temp.znojenje,infuzija,bolovi... I pazimo na venu i braunilu kao nešto najvrednije.
Odluka- svakodnevne infuzije jer je pritisak veoma nizak a oralno unošenje tečnosti nije dovoljno.
Opet oticanje bešike-odluka, plasirati ponovo kateter.
Temperatura četvrti dan.
Jer strah....
Ko sam ja da odlučujem o tome? Šta ako pogrešim?
Ja znam da sam postupala najbolje što sam znala i umela i po savetu samo zdravstvenih radnika.
A mi i dalje ne znamo šta mu je? Urinarna infekcija ili nešto drugo?
Čekam, kalkulišem, samo da dočekam njegovu doktorku opšte prakse. Doktorku koja uvek odreaguje, koja postupa onako kako doktor treba da deluje. Žena lavica.
Njena prva rečenica-Sanda preveliku odgovornost ste preuzeli na sebe.
Ne bi ja, ali šta uraditi kad se odluke moraju donositi?
Šta uraditi kad se svi izmaknu? Čak i oni kojima je to posao?
Kako ne odreagovati i uraditi sve što je do vas da spasite nekog svog?
Svaka odluka je zbir saveta, zdravstvenih radnika iz moje okoline i hitne pomoći.
Šta mislite kako su ti svi ljudi šizeli i kad vide moj broj tel?
Doktorka kreće od početka - analiza krvi, mokraće, promena antibiotika jer postojeći ne daje rezultat, dogovaramo strategiju narednih dana.
Na moju molbu, na svojoj pauzi dolazi da ga posluša i vidi. Da li je to deo procedure? Ne, ali ona je ona to uradila.
Osetite empatiju ali i odlučnost da pomogne.
Osećam se konačno shvaćeno i kao da su se sve moje snage udvostručile.
Osećam se da imam TU podršku koja mi je ovih dana bila potrebna: Da se neko zauzme za Baneta.
Krećemo od nule i početka i ja dajem sve od sebe.
Hvala svima koji su mi pomogli, mojim roditeljima, sestri, zetu, mojoj Makici i Miri...
Hvala mom direktoru na razumevanju...
I grlim moju ćerku koja mi je pokazala da je konačno porasla životno i da je moja podrška za svaku situaciju- Mala za tebe nema zime,volim te.
A brinem-brinem mnogo za sve ljude kojima je pomoć našeg zdravstva potrebna.
Brinem jer tamo uši doktora ne rade, ne čuju....rade po proceduri.

Нема коментара:

Постави коментар