среда, 25. јул 2012.

Život je lep 08


Još jedan prelep vikend  proveden na Dunavu.
Posle plivanja i kupanja u divnoj vodi na sprudu uzvodno od Zemuna, dočekasmo smiraj dana.
Uživanje u vožnji, lepom zelenom okolišu i obalama i totalno upijanje sunčevih zraka.
Milina zalaska sunca i smiraj dana na površini vode koja je kao staklo glatka i mirna.




Reka. Donosi mir, puni nas pozitivnom energijom i odnosi svu našu nagomilanu negativnu energiju. Odnosi sve naše probleme i nameće rešenja problema koji pokušavamo da rešimo. Jer dišemo punim plućima, duboko i  punimo mozak kiseonikom.
Ljudi koji žive pored reka ili mora i koji uživaju u njihovoj blagodeti, su blagi ljudi, puni tolerancije koju uče od prirode.




Polako se puštamo da nas reka nosi i uživamo u lepotama prirode.
Sunce polako zalazi i sve je bliže horizontu.





Priča i san pod jastucima

Vino i dim u poljupcima
I miris lešnika
Nebo plave boje indiga.

I ti i ja
čini mi se da
Da sam sve to sanjala,

Pokaži
mi gde Dunav ljubi nebo
O zašto smo sada toliko daleko.
Probudi me, ja mrzim
ove noći
Poželi me i sa andjelima dodji
Pokazi mi gde Dunav ljubi nebo.

O zašto smo sada toliko daleko
Probudi me, ja mrzim ove noci
Poželi me
i sa andjelima dodji.


Umotaj me, i sakrij me od svega
Zadrži
sećanja
Zaštiti me
I opet nesto slaži.

Pokazi mi gde Dunav
ljubi nebo
O zašto smo sada toliko daleko
Probudi me, ja mrzim ove noći.

Da, ja mrzim ove noći,
Pozovi me večeras i sa andjelima dodji.

Pokaži mi gdje Dunav ljubi nebo
O zašto smo sada toliko daleko
Pokaži mi gdje
Dunav ljubi nebo.
                                                                   
Josipa Lisac - Gde Dunav ljubi nebo




Sve više u trenutcima koje provodim u prirodi, na reci, pogledom tražim nebo i oblake, smiruje me to i nekako puni pozitivnom energijom. 
Prizor koji vidim moram da slikam i zadržim sećanje na lepe dane i na leto na Dunavu. 



среда, 11. јул 2012.

Život je to 02

Šta se dešava kad vam život prekine bolest?
Ne najavljeno, iznenada i kao grom iz vedra neba?
Šta se dešava sa našom porodicom i reakcijom prijatelja, rođaka, poznanika, okoline?
Šta se dešava kad umesto zdravog deteta dobijemo bolesno čedo?
Ne najavljeno, iznenada i kao grom iz vedra neba?
Šta se dešava sa našom porodicom i reakcijom prijatelja, rođaka, poznanika, okoline?
Šta se dešava kad se neko vaš razboli, ozbiljno i teško?
Kakva je reakcija?
Od neverice, odbijanja, potiskivanja, straha, do suočavanja sa istinom i  prihvatanja činjeničnog stanja. Upoznajemo se sa bolešću, pratimo naše reakcije na nju, shvatamo da se menja i oboleli i njegovi nabliži i naša okolina, ljudi i prijatelji, najbliža familija.

Isti a drugačiji.


Reakcije najbližih veoma često mogu biti najviše bolne, sve se menja, javlja se neverica, pa bežanje od realnosti i često i ne prihvatanje ili prihvatanje ali ipak kao i neka osuda i ne snalaženje.
Veoma često najbliži počnu da izbegavaju obolelog ili barem smišljaju izgovore zašto ih nema ili ne dolaze.
Teško je to i za bolesnog i za sve oko njega koji mu pružaju podršku, osetiš se odbačeno i prosto se nameće pitanje da li sam ikad i vredeo kad me sad i najbliži izbegavaju.
Želim sa vama da podelim situaciju:
Dolazim u vrtić po moju devojčicu i dok se oblačimo čujem razgovor jedne od vaspitačica sa majkom jednog dečaka i zaista poželim da nisam čula i da sam mirno otišla svojim putem. Vaspitačica se pravda da eto ne može da gleda i prati svu decu iz grupe jer u toj grupi boravi jedna devojcica sa autizmom.
I zatim od strane te majke počinje priča o ne fer odnosu prema zdravoj deci, i salva optužbi na račun roditelja te devojčice, uprave vrtića, ...
Prva misao mi je bila ta devojčica, pa njena majka i otac i misao-kako hrabri ljudi.
A o situaciji da u mnogobrojnoj grupi gde su sva deca zdrava, ta ili druga vaspitačica isto tako ne stiže da gleda decu, da prati, ne želim da počinjem priču jer svi mi koji imamo ili smo imali decu u vrtiću doživeli smo razne neobjašnjive padove, udarce ili tuče dece....Sve je to nekako normalno i to razumemo.
Ali sad je tu ta devojčica, bolesna. Ona je kriva!
 Da li se ta majka pitala kako se osećaju roditelji bolesne devojčice, kakva je njihova borba svakog dana, kolika je volja i snaga uložena u svakom postupku, potezu, od oblačenja, hranjenja, bitisanja svakodnevnog, a koliko tek ljubavi ti roditelji daju i pažnje, nežnosti, dodira za slabašan osmeh njihovog čeda, nagoveštaj osmeha ili tren kad uhvate da ih dete sluša i u oči gleda. 
Kako je roditelju koji neće doživeti hiljade situacija koje roditelj zdrave dece i ne primeti, promakne mu od velikih obaveza a i sve je to normalno za doživeti?!!!!
 Normalno je da brojimo svaki zubić, svaku reč, svaki korak, svaki osmeh,da pamtimo prvi dodir sa morem, rekom, da se radujemo upisu i prvi razred, završetku osnovne škole, da strepimo od strašnog prijemnog ispita u srednju školu, da se radujemo završetku srednje škole i upisu na faks, udaji ili ženidbi, unucima.....da strepimo, brinemo, ljutimo se i radujemo, da volimo našu decu. Ali, ali ali i da razumemo i uvažimo, pomognemo i ne ćutimo, u krajnjoj liniji da ne odmažemo roditeljima bolesne dece, da ih podržimo u njihovim nastojanjima da pomognu svojoj deci u pokušaju normalnog življenja, da shvatimo da ti roditelji ništa manje od nas, vole svoju decu.


Pružiti, dati, osetiti

 A najbolje tako što ćemo našu decu ućiti različitosti i već od malih nogu im objasniti i ukazivati na "bolest" ali ne kao na nešto što je za izbegavati  i kao nešto ružno, nego kao nešto  što se svakome može desiti i svakog zadesiti. Jer deca su samo preslikane slike svojih roditelja, njihovih priča i rezultat njihovog vaspitanja.
Uvek se setim priče kad je dečkić iz jedne grupe rekao svojoj punijoj vaspitačici:
 " Neću da te slušam, moj tata kaže da si ti debela krava!!!"
Naša deca - to smo mi. Kako ih učimo i pokazujemo ličnim primerom, tako i oni rade i ponašaju se.
Nije bila laka odluka roditelja da devojčicu stave u okolinu koja je možda ne razume!
Ali isto tako njihova informisanost o bolesti i znanje stečeno u borbi za svoje dete tera ih da dejstvuju onako kako je najbolje za njihovo dete. Ali zar to ne radimo svi?
Zašto je njihovo pravo manje?
Koliko samo roditelja zdrave dece ispunjava hirove svoje dece, a da sad ne razume potrebu drugog deteta!
Pitati sebe ponekad "kako bih se ja osećao da sam u toj situaciji?"
Pitanje koje veoma često tek onda dodirne čoveka i natera ga da razmisli, da makar proba da shvatii tu situaciju.
Da shvatimo tu majku i oca  koji žele da svoju decu socijalizuju, da ih uključe što više u život, u određene životne situacije i  da im daju podršku u svakom i malom, malecnom poboljšanju ili reakciji. Nije važno da li je različitost u dijagnozi ili boji kože, debljini, da li neko čuje ili ne, da li neko govori ili ne, da li neko hoda ili ne, važno je da se ta različitost prihvati i ne dozvolimo da buljimo u nekog ko  je u kolicima, da se čudimo znakovima gluvih, da se bahatimo našim zdravljem. Sve se to preko noći promeniti može.
Zar ćemo dozvoliti da roditelji ili oni koji u kući imaju bolesnog, treba da se kriju i da obolelog kriju, da se osećaju krivi? Zašta krivi?
Da se osećaju manje vredni? Zašto manje vredni?
Puno porodica svoje bolesne zadržava u kućama, stanovima i ne pružaju im ni delić nečega što je na dohvat ruke i što će tom obolelom radost doneti. A zašto? 
Jer je teško boriti se sa pogledima, sa glupo i nespretno izgovorenim rečenicama.
Ne, ne tako.
Boriti se treba.
Učiti, informisati se, raspitati se i prestati sa strahom od bolesti, bolesti koja zarazna nije i proširiti vidike, odbaciti uskogrudost i ne osetljivost.
A šta mislite kakva je reakcija moja na priču sa početka?
Nisam mogla da se pravim da nisam čula. Mislim da nisu znale šta ih je snašlo od bujice mojih reči, nadošle iz mog srca i pogođenog nepravdom i bezosećajnošću.Okrenula sam se i otišla u želji da malo razmisle, da se osveste i zapitaju:
KAKO BI MENI BILO U TOJ SITUACIJI? KAKO BIH SE OSEĆALA?
Dok sam pisala ovaj post, naišla sam na sledeći tekst. Potresan i zanimljiv, realan. Ako imate vremena pročitajte, šaljite dalje, pokušajte i vi da pomognete, malim sitnim gestom koji tamo nekome, puno znači. Osmeh podrške, a ne zapanjen pogled.

slika: www.popwebdesign.net

среда, 4. јул 2012.

Život je lep 07


Ljiljana Habjanović.
Ženski pisac. Pisac za žene. Piše o ženama.
Mnoštvo knjiga, sudbina, dešavanja, glavni junaci - žene.
Prvu preporuku, da pročitam njena dela, dala mi je žena, koja voli da čita i čije sam mišljenje uvažavala i cenila uvek, moja tetka. Jedna po jedna, nizale su se knjige Ljiljanine, koje sam pročitala i kroz njen lični razvoj, kao da sam se i ja spoznavala i upoznala mnoštvo pozitivnih likova koje sam razumela, koje nisam razumela, koje sam osuđivala, tešila....Pravila sam izbore koja knjiga mi se sviđa koja ne ili koja mi je bliska a koja ne.
I zaista kroz likove iz njenih knjiga sazrevala sam i onda je napisala knjigu Igra Anđela i ja sam zaista zanemela od čistote i lepote tog dela kroz opis života Kneginje Milice. 
Poslednja  knjiga Ljiljane Habjanović, zove se " Sjaj u oku zvezde ". To je knjiga o kojoj želim da napišem svoje utiske.
Naravno glavne junakinje su žene.
Tri predivne, hrabre i sjajne žene.
Žene - životni borci, žene sa ciljem i za njega se bore, rade i veruju u pobedu dobrog u ljudima.
Veruju u Boga i Svetog Duha, Majku Božiju. Zaštitnice vere, ikona i pravoslavlja.
Irina, Teodora i Lilija. 
Istrajne i jake, izuzetne žene.

Сјај у оку звезде
Radnja knjige počinje davne 765.god. po rođenju Hristovom u divnom gradu Konstantinopolju. Na svet dolazi jedna mala devojčica, svoja i posebna Leuriopa - Lilija. Majka joj umire na porođaju, ali zbog posledica udarca koje je primila braneći svešteno lice od razuzdane rulje koja ga je linčovala. Lilija je osećala veliki teret smrti svoje majke, do trenutka dok nije saznala pravu istinu.
 Pratimo njeno odrastanje i situacije za nju nerazumljive i pomalo strane.
Prvo zaljubljivanje, prvo razočarenje, trenutak kad ostaje bez oca i kada je prihvata Teoktista, žena jaka i puna vere, skromna i pobožna. U toj kući za 15-ti rođendan dobija ikonu Presvete Bogorodice Milostive i gledajući ikonu iz koje isijava snaga, dobrota i ljubav ona u sebi ali i na glas postavlja pitanje:
" Da li bih i ja mogla da slikam ikone?" 
I tada je dobila dar, dar koga nije bila svesna. Dar koji je kroz celu život vodio, koji je svedok njenih unutrašnjih borbi, dilema, sumnji i nedoumica, koje su je jačale i vodile na put koji je izabrala. Posebno je zanimljiva njena borba za potomstvo koje joj Bog nije dao. Pitanja, pitanja, osude, i maltene ludilo od bola i opet trenutak spokoja kad se izbor napravi i krene putem koji želiš i izabereš.
 Postaje ikonopisac i posvećuje se stvaranju ikona i od tog posla nije odustala ni u teškim trenutcima kada je ikonopisanje zabranjeno i bilo surovo sankcionisano. U toj svojoj borbi za ikone, pridružuju joj se i dve carice vizantijske Irina i Teodora, svaka na svoj način i u svoje vreme.
Irina - žena Lava Četvrtog Hazara, postaje carica u carstvu koje proganja sve koji se mole ikonama i usamljena u trenutcima teškim, moli se ikoni Majke Božije - svojoj žaštitnici, majci svih. U toj borbi nailazi na svoje saborce, najpre zaovu Antusu a onda polako otkrivaju se ljudi koji žele isto a to je da se mole pred ikonama svetim. Postaje majka, carica bez nade, odbačena supruga, ojađena majka, majka neprijatelja vere,  majka grešnika, car i konačno majka hraniteljka naroda  i dobrotvor. Kakve dileme, borbe i trvenja unutar nje posebno kada se morala razračunati sa rođenim sinom. Uspeva da snagom vere, obori i zaustavi jeres i borila se za pravu veru i istiniti život crkve.
Teodora, naslednica duhovna carice Irine, izabrana od strane Boga i majke Božije, postaje carica i žena Teofila cara Romejskog carstva. Zaljubljena, mlada i srećna u molitvama svojoj Majci Božijoj, suočava se sa životom u dvoru, spletkama i progonom istih kao što je ona. Treba se sakriti, slagati zbog ljubavi prema veri i
Bogu. Boriti  se sa predrasudama jer je rađala samo žensku decu i sa nezadovoljstvom svog muža i cara.
Teške trenutke je doživljavala a izlaza nije videla, jedino je u molitvama bila istrajna i sigurna. Snagom svoje ljubavi prema Teofilu, nežnošću, požrtvovanjem u  njegovoj bolesti, ponovo dobija njegovu ljubav, bezuslovnu ljubav i uspeva ono što nikom pre nje nije pošlo za rukom - pobeđuje jeres i sve one koji su zabranjivali ikone.
Pisac prati svoje junakinje, sudbine su im isprepletane i Lilija je svedok borbe i jedne i druge carice, svedok izgubljenih života, iskrenih boraca za veru, Boga i ikone. Lilija dobija milost Božiju..
Posebne delove i izuzetno zanimljive, čini deo koji pisac naziva - Onaj koji je svuda. Njegove planove, razmišljanja, delovanja.Nama shvatljiva ili ne, logična ili ne...
Svako treba da nađe svoj put, svoju veru, i da sve u životu što naiđe i dođe nam, prihvatimo i svoju borbu nastavimo, borbu za svoj cilj iako nam se čini da je možda uzaludna i bez svrhe. Ovaj roman je o snazi vere.
Čitajući knjigu zaista nisam mogla da se otmem utisku koliko su žene stubovi života, bračnog života, stubovi svojih porodica i vodilje. Meni lično, izuzetno se dopada način pisanja Ljiljane, roman je izuzetno interesantan, skladno povezan u celine, vremenske distance. Veoma lepi opisi grada i crkava u Konstantinopolju, da prosto poželite da odete tamo i obiđete sve lepote, dugo vremena posle naših junakinja.
Knjiga ima puno mudrih misli i reči, životno potvrđenih i vrednih. Pouke iz knjige mogu se primeniti na mnoštvo situacija iz života sada, u ovim vremenima.