понедељак, 28. мај 2012.

Život je lep 04



Pored divnih trenutaka uz knjigu, jedno popodne na mom divnom Dunavu koji je napunio moje srce. 







Divan zalazak sunca, lepota zelene oaze, milina.....predivno društvo koje mi je omogućilo uživanje u svakom trenu. Zar nije predivno? 
Ponovite se vi lepi trenutci .........

Život je lep 03


             
  Kako ubiti vreme kada ti odmor prati svakodnevna kiša i loše vreme? Zaista da te uhvati totalna depresija i neraspoloženje. Malo tvitujem, više pratim tviteraše nego što ja tvitujem, malo čitam po netu meni zanimljive blogove i razne tekstove i malo čitam knjigice - moju omiljenu razbibrigu i relaks. Ali i iskoristim priliku i odem do moje omiljene knjižare, lagune u centru Zemuna. Zaintrigirana prvom knjigom Jelene Bačić Alimpić, kupila sam i novu njenu knjigu Pismo gospođe Vilme. Prvi utisak posle završetka poslednje stranice knjige je da knjiga ima svoju težinu i priču ali da je njen prvenac Ringišpil ipak na mene ostavio mnogo jači utisak.
                       Knjiga nosi priču koja te vuče da sa nestrpljenjem čitaš stranice i lako i brzo ulaziš u likove koji su tako životni i stvarni. Opis našeg vojvođanskog mentaliteta, izmešanost naroda u Vojvodini, isprepletanost raznih osobina i temperament likova, meni su najupečatljiviji i ostavili su me u razmišljanju. Kako su se brakovi spajali pre drugog svetskog rata, dogovorom, bogati su kupovali siromašne a lepe mlade devojke i koliko tuge je u tim mladim srcima. Takvo jedno mlado srce Vilma, u jednom trenutku upoznaje čoveka koji joj srce osvaja i upušta se u vezu, nedozvoljenu i  osuđenu na propast, posebno u uslovima rata kada se svi bore sa svojim problemima ali i sa najvećim, borbom  za golu egzistenciju i opstanak. Ipak kada njen čovek odlazi i napušta zemlju u želji da sačuva svoju porodicu i decu od strhota koje rat donosi, ona ostaje i odlučuje se za drastičan potez i oduzima svoj život jer shvata da je u drugom stanju. U tom trenutku to joj se čini kao korak kojim će ugasiti i svoju bol za čovekom koga voli  ali i  spasiti svoju decu sramote ali i porodicu. 
 pismo gospodje vilme
Knjiga - Pismo gospođe Vilme (slika  sa sajta  lagune)


                     Nisam mogla da se otrgnem od misli, da tada glavna junakinja nije pomislila na svoju decu, da ih ostavlja nesposobnom ocu još uvek nespremne za život. Tu mi se i javila misao da je i opis knjige - da li se odreci ljubavi zbog porodice, čini pomalo ne realno jer je ona svoju porodicu lišila sebe i podrške koju je bezuslovno davala svojim sinovima.Ta fatalna ljubav za nju, ipak je sve učinila nesrećnim i nju i njenu porodicu ali i porodicu čoveka kojeg voli, jer ljubav kao i kašalj ne možeš sakriti, pa tako i njegova žena je osetila dešavanje i bila je duboko nesrećna iako je sačuvala porodicu od strahota rata, nije je sačuvala od manjka ljubavi i topline. Dve uništene duše, nesrećne a da li bi srećniji bili da su ostali zajedno i unesrećili druge? Ne, mislim da ne bi, jer bi onda ta ljubav zasnovana na tuđoj nesreći ipak ostavila traga na njima. I opet pitanje prevare, izdaje.
                 Najupečatljiviji lik je Isak, jedna topla duša koja je razumela njene osećaje i pružao joj je podršku i ljubav i nalazio uvek opravdanja za nju. Shvatao je koliko je borac životni, koliko voli svoju decu posebno svog prvenca sina, Ali i shvata šta je zabranjena ljubav, jer je on nju voleo iako je ona žena njegovog brata, i granicu nikad prešao nije. Čudna isprepletanost dešavanja u knjizi, zaista samo može život da režira. Kako ljudi mogu da zbog povređenosti upropaste i svoj i tuđe živote i provedu život u totalnom diskoraku sa samim sobom i propuste da uživaju u svim onim malim trenutcima sreće koji čine život? Čitate knjigu i ne verujete u to traćenje života i mislite da se vama tako nešto nikad ne bi desilo ali da li ne bi? 
Koliko cenimo naše porodice i tuđe takođe? Da li je najvažniji samo lični osećaj zadovoljstva ili je viši interes važniji, interes napredka svoje porodice? I ko smo mi da druge procenjujemo, karakterišemo ili čak da osuđujemo? 
                    Ipak čitajući knjigu ne možete da se otrgnete od osećaja mira, spokoja i pozitivnog mišljenja i  sam kraj knjige i osećaj bliskosti koji se oseti unutar porodice i shvatanje da vreme prolazi i  da trebamo, 
ne, moramo, jedni drugima pružati pažnju, nežnost i da ne zaboravimo koliko je život prolazan i da dođe dan kad se kajemo što  smo dozvolili da nam vreme prolazi u usamljenosti.
I jedna rečenica, kako se čovek oseti usamljenim i pored onih koje voli i koji ga vole a nosi svoju ličnu tugu koju ne možeš nikome objasniti niti sa njima podeliti je.
Knjiga vredna čitanja, mada tek krajnji deo mi je izmamio suze dok sam čitajući Ringišpil plakala maltene na svakih 20-tak strana (salim se) i pitala sam se, nisam li valjda toliko ostarila da me sve dira. Ali ne. Snaga opisanih emocija u knjizi, tako su bliska i životna da vas ne može ostaviti ravnodušnim.       
  

четвртак, 17. мај 2012.

Život je lep 02


   Konačno i taj dugo čekani odmor, koji sam isplanirala i osmislila sa lepim i sunčanim danima, ali je nebo rešilo da se samnom šali i evo već danima pada kiša i ne prestaje a ja zarobljena u kući. Šta raditi a odgovor se sam nameće. Sedi i čitaj. A već nedeljama imam želju da pročitam knjigu Isidore Bjelice - Roman o preljubi. Uzeh je u ruke i .......nisam je ostavila do poslednje strane. Šokirana? Ne, svi smo čuli makar poneku priču ili bili svedoci prevara u našoj okolini. 
Iznenađena? Da, određenim reakcijama glavne junakinje.
                 Ali biti glavni akter u priči o prevari, pretpostavljam veoma bolno i surovo iskustvo. A čitajući knjigu zaista mi se nametnula misao da je Isidora ovakvo iskustvo doživela i preživela jer razmišljanja su potpuno različita od mojih koja su bez tog iskustva. Reakcije glavne junakinje i njen očaj prosto bole i čitaoca i zaista i pored želje da se uđe u lik, taj bol se mora doživeti.
                 Prva glava knjige počinje  veoma velikom istinom: Uvek misliš da se preljuba i smrt dešavaju nekom drugom(Srce ima više odaja nego i jedan kupleraj na svetu. G. Markes) Uvek misliš da je tvoja ljubav, koju gradiš, gajiš, nešto specijalno i da je tvoj odnos sa čovekom kojeg voliš jedinstven i da nikad neće doživeti prevaru ili izdaju. Izdaja! Svaka žena koje je doživela prevaru izgovori rečenicu izdaja. Izdaja odnosa, žene, ljubavi, porodice, dece? Izdaja zajedničkih trenutaka, nežnosti, zajedničke prošlosti. I uvek pitanje, kako nije primetila ili suočavanje sa sobom da naznake prevare jednostavno nije htela da vidi.

 roman o preljubi
Knjiga- Roman o preljubi  (sa sajta  Isidore Bjelice)












                   Pored glavne junakinje, kao njen glas razuma pojavljuju se i njene dve sestre koje su i podrška ali i raličitosti koji teraju glavnu junakinju na razmišljanje. Mia, glavna junakinja, bori se sa osećajem izdaje i pokušava da svoj brak spasi i da pokuša da nastavi život tamo gde je prekinut prevarom. Da li je to moguće? Ona pokušava, bori se sa svojim osećajem izneverene žene i muči i sebe i svog muškarca, decu...
Ali da li je to vredno borbe? Potiskivanja istine i pokušaja da se zaboravi? A istina svakim danom maše ispred očiju crvenom maramicom i zove u ring. I šta raditi kad ta prevara vuče i finansijsku izdaju? Moja drugarica je pored prevare doživela i finansijsku prevaru od čoveka sa kojim ima dvoje dece a prepustila se mužu totalno, dala mu ovlašćenja za sve i sad ostala bez svega još i duguje banci i ostaje i bez stana u kojem živi sa svojim ćerkama? Ko nas uči da zaštitimo sebe, ispred naše polovine kada počinjemo zajednički život? Pa, Bože što je moje to je i njegovo, kaže ljubav iz nas. A onda posle 20 godina, šta? Da li nas rečenica, kako može da živi sa tim osećajem da je deci uzeo, može smiriti od osecaja POTPUNE IZDAJE.
Tada treba naći snage i boriti se, pronalaziti načine da sacuvas čoveka u sebi i veruješ i dalje. 
Svaka žena odlučuje u tom trenutku šta će uraditi posebno je odluka olakšana ponašanjem muškarca, šta on  želi u tom trenutku, da li se kaje, i da li želi nastavak ili hoće da krene svojim putem. Ali i ako se kaje i želi da ostane u braku kako mu na dalje verovati? Oprostiti i nastaviti  odnos otvorenog srca? Da li je to moguće? Bez prebacivanja i stalnog nabijanja na nos? Da li se tada pitamo, šta bismo mi uradile kad bi se našle u sličnoj ili istoj situaciji i da li bismo tada mislile na svoju polovinu ili bi se prepustile situaciji?
Stalno mi je u glavi priča prijateljice koja je u dugogodišnjem braku: Da mi je da doživim još jednom one leptiriće u stomaku. A za muškarce to još jedan izazov, još jedno osvajanje. 
Mišljenja sam da je veoma teško nastaviti život sa osećajem prevare između i osećajem koji te stalno grize. Ali zato smo drugačiji i zato postoje žene koje ostaju i one koje idu i nastavljaju dalje same. I pokušavaju da  veruju i daju šansu drugima opet.
Svaki izbor je samo vaš i nikada ali nikada niste pogrešili ako slušate svoje srce i nađete snage za dalje.
Srce ima više odaja nego što možemo i da pretpostavimo.


    


петак, 11. мај 2012.

Život je lep 01


        Svaki dan krećem pregledom mejla na koji stižu ponude grupne kupovine, sa raznih sajtova ali meni favorite: kupime ili grupovina i stvarno se oduševim pojedinim ponudama, posebno sa onim koje odskaču od onih kozmetičkih ( nije da meni korekcije ne trebaju, od noktica do mrsavljenja ali nisam fan ).
I.....jednog dana me oduševi ponuda knjiga od Gorice Nešović i to sve tri knjige koje je pisala i to za samo 350 din po knjizi a u prodaji su knjige oko 700 din. Izdavač je Mascom ec/booking , bravo za njih. A znate ono, danima gledam knjige i uvek malo para ili mi se omakne pa kupim nesto drugo, a Goricu obozavam da slušam još iz perioda jutarnjeg programa na B92. Njeni komentari,  puni duha me nasmeju još u krevetu dok sam i ustanem tako vesela i uvek se pitam kako da se odužim toj ženi ali i njenom dragom kolegi Draganu. Divan su tim,  zar ne?
Prijavim se za ponudu i zaista srećna totalno što ću postati vlasnica njenih knjiga (kako je malo potrebno da budemo srećni, a meni je kupovina i čitanje knjiga prava sreća)
Konačno knjige u mojim rukama i taj osećaj miline me obuzeo i jedva dočekah trenutak da počnem da čitam.

knjiga : Nije strašno ako padneš - strašno je ako ne ustaneš

            To je bio prvi naslov koji sam počela da čitam ali je to Goricina knjiga koju je poslednju napisala od tri napisanih. Šta da kažem sem da sam knjigu pročitala u jednom dahu, koliko je životna i iz nje iskrenost emocija prosto navire, sa svakom stranom knjige. Sa svojim iskustvom životnim, toliko sličnih situacija sam čula i videla i dogodile su se mojim bližim ili daljim poznanicama i prijateljicama i zanimljivo je da je svaka reagovala drugačije, meni neshvatljivo ili shvatljivo ali ova Goricina priča mi je ostavila tako jak utisak. Koliko čovek polako utone u problem a da nije svestan toga iako ljudi koji ga vole, to vide ali su im ruke vezane. Kolika je snaga glavne junakinje Danice koja je u jednom trenutku prepoznala svoj porok i krenula putem isceljenja svoje duše i života. Ali i svi smo svedoci koliko je alkohol ušao u sve pore života, u svako godište, oba pola. Koliko ljudi koji piju svakodnevno, ubeđuju sebe da mogu svakog dana da prestanu?
A koliko njih samo misli na piće i trenutak kad utrnu a sve ostalo je ne važno?  Zato mi je i na kraju knjige značajan navod iz knjige:  Alkoholizam od prve do poslednje čaše, od pisaca Z.Stanković, D.Begović.
Koji je to okidač u životu, koji te prosto otera u porok ili da odbaciš svoj život utapajući se u tuzi ili u samo sažaljenju? Koliko ljudi unesrećiš svojim ponašanjem?  Kako da prepoznaš taj trenutak i zatražiš pomoć ili kako priznati sebi da si krenuo "tim putem"?
Mislim da ova knjiga opisuje problem koji je zaista tu među nama i da svi možemo naći primer iz bliže okoline. Da li opravdati ljude koji se prepuste ili postoji ona opcija da je to i bilo u tim osobama, da nisu životni borci ali je bio potreban okidač?
Da li naša deca treba da trpe i gledaju te situacije, ni kriva ni dužna,  već životno nevina?
Zar svi u životu ne doživimo veeeelikoooo razočarenje i to u svoje najbliže, u one kojima smo najviše verovali i sa kojima delimo život ?
Koliko njih se posle pada nisu nikad digli, već su život proveli u agoniji zvanoj alkohol? 
Eto koliko pitanja posle čitanja Goricine knige ali ipak u meni i optimizam i jedan lep osećaj, da se glavna junakinja bori, kreće u promene, svesna svoje zavisnosti i nada u pobedu i svesnost da svakim danom propuštamo neki lep trenutak, preopterećeni problemima, slepi za lepote. Dodir i zagrljaj naše dece, veseli ljubimac koji samo čeka jedan dodir ili trenutak pažnje koju uzvraća stostruko...
Daj da otvorimo oči, uši i raširimo ruke, udahnemo duboko i kažemo samo:
Nije strašno ako padneš - strašno je ako ne ustaneš

pa čak i kad te u životu zgrabi bolest, ne prepuštaj se.Bori se  


Slika korice knjige skinuta sa sajta Mascom ec/booking