среда, 31. октобар 2012.

Život je lep 16


Završen je još jedan sajam knjiga u Beogradu. Po procenama sajam je posetilo oko 150 000 ljudi.
Za mene je sajam knjiga-praznik. Sreća i radost.
Ljubav prema knjizi.
Naravno, i ove godine sam posetila sajam i uživala u kupovini knjiga koje sam želela ali i uvek ostavim da mene poneka knjiga pronađe, da me osvoji. 
Zajedno sa mojom ćerkom i tetkom, u subotu 27.10.  posetile smo sajam i obišle za nas zanimljive štandove i u skladu sa paricama, upotpunile naše biblioteke novim delima.

Slika sa sajta novosti.rs

Da li su ta dela književnost ili hit knjiga bez velike književne vrednosti, zaista o tome ne mislim i mnogo me u poslednje vreme priče i pljuvačina knjiga pojedinih pisaca, nerviraju i mogu u vatru da padnem objašnjavajući svoje mišljenje.
U današnje vreme, kada se tako malo vremena posvećuje čitanju knjiga, deca po školama veoma slabo čitaju lektire i vredna književna dela, zar nije dobro da svako za sebe pronađe nešto što će ga zainteresovati, što će želeti da pročita. U početku će to možda biti knjige koje su beletristika, hit knjige ali vremenom sazrevamo i naši apetiti sa svakom pročitanom knjigom rastu. Možda se tad poželi i nešto kvalitetnije za čitanje, a desi se, to je sigurno. Svakom pročitanom knjigom spoznamo i naučimo nešto novo. Svaka knjiga ima neku svoju pouku, pa eto neka to bude da shvatiš, da nešto što ti je bilo privlačno iz daljine, kada uploviš u priču, shvatiš da ti to nikako ne bi odgovaralo. Ja uvek u knjizi nađem nešto novo, što nisam znala i što me pokrene na razmišljanje, možda neki detalj, sitnica, ali meni zanimljivo.
Zar nije cilj svih nas koji imamo decu da ih usmerimo ka čitanju, i poštovanju knjige?
 Ja sam se trudila da moje dete usmerim u tom pravcu, maksimalno.
Od kako je napunila 5 godina, svake godine idemo na sajam i pokušavam da je zainteresujem za knjigu. Počeli smo od slikovnica i bojanka, malih knjigica koje su svojim dizajnom privlačile njenu pažnju zavisno od njenog trenutnog uzrasta. Ponekad sam uspela a ponekad i ne, ponekad je ona sarađivala a ponekad je bila totalno nezainteresovana i nisam je mogla aktivirati u tom pravcu jer je ponekad umor od silne šetnje učinio svoje i želela je da pobegne kući što pre. 
Ima jedna smešna situacija koja je bila i prekretnica ove priče:
Jedne godine, uzaludno sam pokušavala da joj skrenem pažnju na naslove koji su bili za njen uzrast, ali ona samo pogleda bledo i vuče me dalje, ne bi li što pre završile. Ja sam bez obzira na nju, gledala naslove i za mene i za nju. Posle izvesnog vremena njene nezainteresovanosti, odjednom mi prilazi dok ja na jednom štandu biram knjigu i kaže: " Mama, mama, brzo dođi ovamo videla sam nešto! Sjaj u njenim očima podsetio me ja mene kada ugledam knjigu koju želim. Sve ostavlajm i žurim za njom. Stajemo pored jednog štanda, ali ona se okreće i kaže: " Ovamo mama." Kad sam pogledala vidim njen pogled u kofer sa nakitom koji je držao jedan mladić. " Videla sam divnu narukvicu!!!" Joj, da vidite samo moju facu i zapanjenost, pa me uhvati bes i onda posle par trenutaka počeh da se kidam od smeha. 
Pa Sanda, vučeš dete po sajmu jer ti voliš, vidiš da je nju baš briga! Kakvo razočarenje za mene:(((
Kada smo stigle kući, rekla sam joj da je to poslednja godina kad sam je vodila na sajam i da je više neću mučiti. Ćutala je. Sledeće godine, pravim plan kad idem na sajam i ko ide samnom, kad ćujem njen slabašan glasić kako kaže: " Mama, molim te, vodi i mene. Molim te" 
Povela sam je i taj odlazak je bio prekretnica i od te godine naši odlasci na sajam su zaista prava uživancija. Sama bira knjige koje će kupiti sa dogovorom da te knjige pročita do sledećeg sajma. Sad kada je već odrasla, naravno kupuje šta želi ali sve češće me pita za mišljenje i traži  moje knjige da čita.  
Zaista sam srećna što je to tako i volela bih da sutra i ona svoje dete usmerava u tom pravcu jer čovek koji čita knjige, uči, nadograđuje sebe, saznaje nešto novo i otvara mnoge vidike koje možda ne bi  sagledao  bez čitanja.

slika sajt B92 - delić atmosfere sa sajma

Knjiga je veliki prijatelj moje kuće, sada kada imam svoj dom i svoju porodicu, ali i moja sećanja daleko u prošlost, vezana su za knjigu, za knjige u mom detinjstvu i odrastanju.
Sećanja me uvek vrate na detinjstvo i moju sreću kada za rođendan dobijem knjigu na poklon. Zaista me je to najviše radovalo. Moja tetka i teča, radili su u tada velikim izdavačkim kućama, Bigz i Vuk Karadžić i veoma često su me obradovali knjigom za poklon. Koliko sam ja obožavala te trenutke ali i njihove napisane posvete sa toliko topline i ljubavi. Iz njihovih reči je izlazila i ljubav i poštovanje prema knjizi kao velikom delu. Oni - moja tetka i teča bili su moji vodiči kroz svet knjige i magije zvane sajam. Otvarali su mi taj svet savetima i pričama.
 Oni - da, moja tetka i teča su zaslužni i što sam par godina radila na sajmu, vikendom i pomagala u prodaji ali i čuvanju knjiga od ljudi koji koriste trenutak ne pažnje prodavca i ukradu knjigu. Bili su to divni trenutci i ja sam u njima uživala posebno jer su moje dve sestre bile takođe samnom. Divna sećanja na naše dogovore šta će svaka od nas kupiti kad dobijemo parice za rad.
Moj teča, čovek pun topline, neko koga sam puno volela, upoznao me je tada kao dete sa radom Mome Kapora a jedne godine me je i upoznao sa njim upravo na sajmu. Obožavala sam njegovu knjigu Beleške jedne Ane i čitala sam je do besvesti i upijala Anine priče. Ej koja radost je to bila.
Tih godina dosta se čitao i Danilo Kiš, Stendal i njegova knjiga Crveno i crno prodavao se kao da je džabe ali i klasici ruske književnosti, a žene su ludele za knjigama Igora Mandića.
Bila sam sedmi razred kada je teča poklonio mojoj mami Anu Karanjeninu. I pored upozorenja da to nije knjiga za mene, počela sam da čitam i zaista sam uživala, mada moram priznati opisi prirode i sva dešavanja oko Ljevina nekako su me smarala(što bi danas mladi rekli), a Ana mi je bila nemoralna i nisam mogla naći u sebi opravdanje za situaciju u kojoj se našla. Kasnije sam u prvoj godini srednje ponovo pročitala knjigu i opet je razumela na neki drugi način. Knjigu Ana Karenjina sam procitala jos dva puta, u mojim tridesetim i cetrdesetim i svaki put su mi se otvarala druga viđenja i sve me je manje smaralo sve oko Ljevina a moje shvatanje Ane je raslo sa mojim godinama. Eto, ista knjiga a različita ja!!
Čitala sam sve što mi pod ruku dođe pa i tako u srednjoj školi pokušavam da pročitam knjige o Sigmundu Frojdu i Karl Jungu, to su bile jedine knjige koje nisam pročitala iz kućne biblioteke i čitala sam željna da saznam što više iako mnoge stvari nisam razumela. Sećam se jedne godine na moru tata mi je dao da čitam Emil Klue - Kako gospodariti sobom. 
Pa iako nisam baš sve razumela u knjizi, ipak kroz život tako se neke stvari urade i pitam se kako sam to znala ili otkud mi to u glavi, i onda se setim da je to sve u mojoj glavi negde skockano i čeka pravi trenutak da se pojavi.
Zato pronađimo način da druge motivišemo da čitaju, posavetujte nekog svog ko ne voli da čita, približite mu neku literaturu koja ga zanima. Profesori u školama, dajte deci slobodu da ako već neće da čitaju lektiru, neka pročitaju neku drugu knjigu i neka je analiziraju, neka kažu svoje viđenje i utiske. Svi bi ipak tada bili zadovoljniji i profesori a i deca kojoj je izbor lektire ipak pomalo stran. 
Tetke moje, hvala vam na izborima kojima ste mi otvarale staze i otvarale moje vidike ka književnosti i knjizi.
Tečo moj, znaj da tvoje plemenito srce je uradilo puno za sve nas u tvojoj okolini, uvek ću te se sećati po lepom i po tvojim poklonima-knjigama i pažnji.
Tata i mama, hvala vama što ste uvek razumeli moju ljubav prema knjizi i uvek odvojili koji dinar da povećam moju biblioteku, pored one koju ste vi oformili u našem domu. Hvala na strpljenju i razumevanju za upaljenim svetlom u toku noći, jer nisam mogla da se odvojim od knjige.
Hvala mojoj seki i zetu koji znaju moju radost i uvek me obraduju sa knjigom kojom želim ali nemam parica da kupim.
Znam da smaram možda nekoga ili nekada i sa poklonima u vidu knjige ali je to za mene najlepši poklon koji volim da dam.
Hvala svima koji mi poklone knjigu jer znam da su tim potezom želeli da mi udovolje i obraduju me.
Pošto imam dosta knjiga, stalno poneko traži knjigu na čitanje: dam je prvi put ali ako je vrati umazanu, raskopusanu, i uništenu (a ima takvih verujte), knjige mu više ne dajem i to mu otvoreno kažem!
Eto zato dragi moji i pišem o knjigama i dajem neko svoje mišljenje i shvatanje iako nisam kritičar ili novinar ili knjževnik. Ja sam jedan prosečan čitalac koji uživa u knjigama, bilo da su to ozbiljna književna dela(o kojima je stvarno dosta napisano) ili trenutni bestseleri ili knjige koje ja trenutno čitam i želim da kažem svoje mišljenje, jer možda neko od vas želi da pročita i odluči da li će knjigu čitati ili pokloniti nekome ili kupiti za sebe.
Za mene je knjiga veliki čovekov prijatelj!!!!!







уторак, 30. октобар 2012.

Život je lep 15



Motivacija je proces pokretanja ličnosti na aktivnost, a motivi su pokretačke snage ponašanja koje imaju više uloga: da izazovu neko ponašanje, da ga usmere prema nekon cilju i da ga regulišu tako da se cilj ostvari. Motivisano ponašanje je ono ponašanje koje počiva na nekoj potrebi, a vodi ka određenom cilju.


Ovaj post, prosto se sam nametnuo da ga napišem jer sam želela sa vama da podelim moju borbu, borbu same sa sobom i još uvek ne znam da li sam je dobila, ali sam PRVI korak sigurno napravila. Sad mi preostaje da nastavim taj put i da ga utabam koracima svojim.
Imam 43 godine i posao koji je statičan. Sedenje za računarom i veoma malo aktivnosti u jednom mom danu. One aktivnosti fizičke koja nam prija i koja nas održava zdravim i vitalnim.
Sve je počelo u mojoj 38 godini kada je moj mesečni ciklus prestao. Pomislila sam da je to samo posledica stresnog posla i stresnog porodičnog života, jer mi je suprug oboleo od MS( multipla skleroza) i bolest kao bolest donosi mnogo teških trenutaka i situacija.
Posle par meseci i uzaludnih proba mog ginekologa da izazove menstruaciju ali bez rezultata, shvatamo da je ipak nešto ozbiljnije u pitanju i obraćam se endokrinologu koja konstatuje menopauzu posle biopsije jajnika. Menopauza u 38 godini. Pristajem da krenem sa terapijom nadoknade hormona i krećem sa hormonskom supstitucionom terapijom.
U mesecu novembru 2011. godine na sistematskom godišnjem pregledu, rezultati su bili za mene izneneđujući, povećani holesterol i trigliceridi koji su na gornjoj granici. Kod mene koja je uvek imala najbolje rezultate. Ali eto posledice moje male aktivnosti ali dobre papice. Njamiiiii


Ovo sam ja



A nije uvek tako bilo, mali osvrt u prošlost:

-       Do 24 godine aktivno bavljenje sportom, bez i grama viška na meni
-      Od 24 – 35 god sport i aktivnosti dva do tri puta nedeljno – aerobic, jazz balet
-       Od 35 godine bez sportskih aktivnosti sem povremenih šetnji
-       Od 35 – 43 god oko 15 kilograma viška, bila bih zadovoljna i sa 10 kg manje 

  I od tada kreće moja borba sa kilogramima, stalne dijete, uspevam da smršam, vidim da to mogu i onda
nestane motivacije …..ali bez značajnije aktivnosti fizičke sem šetnji
 Specifičnost radnog vremena i ne mogućnost da idem na kolektivna vežbanja, a snage i volje da sama vežbam nisam imala, uspem nekih mesec dana i onda opet pauza.
I tako sve do tog famoznog sistematskog pregleda u novembru 2011. i loših rezultata. Shvatam da moram
nešto promeniti u mom životu a to je pokretanje, akcija.
Od 2012 god sam pratioc tvitera i jedan od onih koje pratim je Mooshema, pratim njene tvitove o vežbanju
i počinjem sa praćenjem i njenog bloga i fascinirana sam njenom voljom i energijom, koju prenosi  na svoje
čitaoce.Takođe moram pohvaliti i postove SylphGourman koji su me takođe inspirisali i da mislim šta jedem!!
Tvitovanje


Motivisana njenim pisanjem krećem u brze šetnje dva tri puta nedeljno, jer shvatam da mi je potrebna promena mojih navika i akcija u vidu vežbanja ili bilo koje aktivnosti.
Veliki podsticaj mi je bila njena objavljena fotografija kada je počela i posle dve godine aktivnosti.
Ne verujući u sebe, u julu pokušaj trčanja i uspeva mi!!
U avgustu samo šetnje opet, zbog velikih vrućina, a u blizini kuće nemam teretanu gde bih vežbala.
Kada je Moo pozvala svoje Novosađane da trče zajedno jedno jutro, poželela sam da trčim sa njima
tj. sa njom  jer njena je energija za mene tako pokretačka.
Moo me upućuje na Trčanje.rs, i tamo čitam mnogo korisnih informacija o svemu vezano za vežbanje, od nabavke patika i brushaltera, pa do gotovih predloga za treninge. Sjajan sajt.
Svaku informaciju od Moo shvatam i prihvatam ozbiljno, njene vežbe koje predlaže, pa žene u teretani, sve me to podstiče da se pokrenem i ja, i bio mi je potreban neki izazov.
A onda je usledio poziv na tviteru, #Izazov u oktobru, koji prvo nisam znala šta znači i počinje raspitivanje po tviteru, Moo nam sve objašnjava i ja se rešavam da probam, prijavljujem se i krećem.
Prijavljuje se sto ljudi na #izazov iz svih krajeva Srbije ali i šire.
Kakav je to preporod, kakva je to sreća kad shvatim da uspevam da istrčim 3.5 km, polako, bez
velikog napora.
Svakim danom uspevam da sve brže prelazim deonicu.
Sam taj trenutak kada u endomondo, na mom workoutu ukucam dnevnu aktivnost, je za mene jedna moja pobeda nad  ne aktivnošću i lenjošću. Mnogo znači taj zapis rezultata i kasniji pregled mog napora. 
Moram napomenuti da nikakvu korekciju hrane nisam počela uporedo sa ovom akcijom, mada je Moo i to predlagala. Ali sam u trenutku odluke da se priključim akciji #izazov u oktobru, Bila mišljenja da mi je najvažnije da se pokrenem, da se aktiviram.
 Jednostavno želim da mi sledeći korak bude i korekcija ishrane, a da ostane aktivnost kao u mesecu oktobru. Jer zaista smatram da svaka dijeta i smanjenje unošenja kalorija na dnevnom nivou, bez fizičke aktivnosti, nema rezultate na dugoročnije staze, što se i pokazalo kao tačno, jer čim prestanete sa dijetom kilogrami se vrate, brže bolje.

slika 01 - moj workout na endomondu



slika 02 - aktivnosti po danu u mesecu oktobru

slika 03 - moj ukupan bilans i mesto koje sam zauzela od sto ljudi



slika 04 - ukupan odnos trčanja i šetnje po nedeljama u oktobru



slika 05 - pređeni kilometri


   Spram 0 km ili 0 min aktivnosti u predhodnom mesecu ja sam sada za 29 dana u mesecu oktobru istrčala 117 km i provela 13h u trčanju ili brzoj šetnji.   Draga Moo me je pokrenula i dala mi volje i snage da se uverim da ja to mogu. Ohrabrila me je i ubedila da i ja to mogu!! Izazovom da učinimo dodatni napor i pređemo granice koje nismo znali da možemo, ona nas je motivisala da se trkamo sami sa sobom, ali ne mogu da potisnem i taj osećaj sreće kad ukucam svoj rezultat pomerim se na ukupnoj listi svih prijavljenih na #izazov. Sad sam trenutno na 30 mestu, nije loše a? Šta kažete? Od nas sto, ja 30 - ta!!!!
Njeni sjajni postovi o našim izgovorima što ne vežbamo, njeni recepti, njen blagonaklon odnos prema nama koji nismo aktivni, a ne potcenjivački odnos su nešto što čoveka dodatno inspiriše i shvatiš da možeš i da hoćeš.
Dana 18.10.2012. moj record 3.5 pretrčala za 19min 32sec.
Hvala Moo!
Da li je potrebno da napomenem motivacioni govor Nika Vujučića, čoveka koji pored svog hendikepa, trudi se da uživa u svakom trenutku svog života, da vidi i oseti što više situacija koje mu nisu dostupne zbog hendikepa, on pliva, igra fudbal i zaista sve fascinira voljom i željom da u svemu tome učestvuje.
A šta radimo mi koji imamo i ruke i noge? Ne možemo da nateramo sebe da prošetamo, potrčimo, damo našem telu i duhu snagu, zdravlje. Ušuškani u svoje živote, ne vidimo koliko smo srećni i koliko blagodeti svog zdravlja ne koristimo. Potrebno nam je uvek nešto više da bi bili srećni, a kad dobijemo i to, na red dolaze novi zahtevi i potrebe koje ni sami nismo sigurni da li su nam potrebni.
Zaboravili smo sa godinama da budemo deca, deca koja hodaju, skaču, trče, raduju se svakom trenutku u prirodi. Sedimo u našim klimatizovanim sobama, kancelarijama, udobnim kolima, i zaboravili smo da hodamo. Koliko koraka dnevno napravite - od kuće do kola, od kola do posla i nazad. A nema se vremena za više. Nemamo snage da napravimo korak - korak napred ka našem boljitku.
E pa ima i snage i vremena. Ja sam sad dokaz da se može, samo treba naći motiv, i želju a onda vam se otvaraju i sva druga vrata,koja su nam do sada bila izgovor: Nemam vremana, veoma sam zauzeta........imama puno obaveza. Opravdanje pred sobom - toliko toga se odričem u životu (zaista zbog bolesti supruga, vezana sam u slobodno vreme za kuću) da mi je veliko zadovoljstvo da sednem i jedem kako treba, a to posle preraste u prekomerno unošenje, pa mogu slobodno da kažem najviše slatkiša - znate onaj začarani krug - slatko vuče slano, onda opet slatko.....UŽAS!!!
Imam svoj plan za dalje, svoj cilj za narednih mesec dana: Nastavak trčanja i hodanja, istim tempom i korekcija ishrane po preporuci Moosheme - Promeni život za 30 dana - nulti dan. A onda po planu koji je dao sajt - trčanje. rs, priprema za triatlon, i to od proleća 2013. godine.
Motiv neka ostane stalan - moje zdravlje i da mi sledeći rezultati budu bolji, a alatke kojima ću doći do cilja neka se menjaju, tražiću ih, hrliću napred!
Naravno da ću podeliti rezultate sa vama, uspela ili ne, ali mislim da će me i ovo obećanje vama motivisati da mogu da vam se pohvalim a ne da se sramotim, i da dokažem da hrana i slatkiši nisu jači od mene i moje volje.





четвртак, 4. октобар 2012.

Život je to 05

#mojedojkesuok
http://tetka.rs/category/dorucak-kod-tifanija/moje-dojke-su-ok/

Ima li da neko do sada nije čuo da je u njegovoj okolini neka žena, majka, devojka, operisana jer joj je nešto pronađeno na grudima? Bilo da je to sama otkrila ili pak da se to otkrilo slučajno ili namerno zbog problema koji nastupaju u kasnijoj fazi.
Mislim da takvog nažalost nema.
Oktobar je mesec borbe protiv karcinoma dojke i ovim postom želim da se pridružim toj borbi i da dam podršku svim ženama koje su obolele ali i onim ženama koje su uspešno pobedile bolest i nastavile da žive svojim životom, nadam se kvalitetno.
Najveći uzrok pored genetike su neredovni pregledi i  neinformisanost žena. Da li je to moguće u današnje vreme pitate se, vi, koji imate imalo svesnosti prema sebi i svom telu?
Nažalost moguće je, pa čak ja poznajem žene koje su obrazovane, emancipovane a nisu išle kod ginekologa ili kod doktora godinama. Pa što bi išle kad su dobro?
Koliko žena makar kada se tušira, maže i neguje svoje telo, posveti  pažnju i samopregledu svojih dojki?
Koliko žene ili devojke sa drugim ženama pričaju o tome, da li isprate akcije u novinama ili na internetu, kao što je akcija: Moje dojke su ok?
Koliko samo žena i devojaka koje znam posvećuju više vremena odlascima kod frizera, kozmetičara, kod  manikirki, ali zato su zaboravile kad su poslednji put iskontrolisale svoje zdravlje, bile kod ginekologa, uradile samopregled dojki? Neke od njih su i zdravstveni radnici!!!
Naravno da se mora napomenuti da sve žene moraju sprovoditi redovne kontrole svog zdravlja.
- dva puta godišnje ginekolog
- redovan sistematski pregled 1 godišnje
- posle 40-te godine mamografija na svake dve godine
- posle 40-te godine ultrazvuk dojki 1 godišnje
- samopregled dojki, jednom nedeljno, mesečno


http://cifra.on.neobee.net/tumor-dojke.htm

Napominjem da one koje su u rizičnoj grupi, prvo to sebi moraju priznati, a zatim treba da kontrole pojačaju, ali je ipak najbolje napraviti dogovor sa svojim doktorom i plan po kome će delovati.
Zdrav način života jedan je od preduslova da budemo zdrave i redovna vežba, dva do tri puta nedeljno naravno shodno godinama i aktivnosti treba da budu izabrane.
Koliko je važno da se bolest otkrije u svojoj ranoj fazi, ne moram da naglašavam, ali to je stvarno jedini način da se problem reši najbolje moguće, možda i ne radikalnom metodom.
A i takođe, nije svaka napipana kvržica - karcinom, zato i ako napipate nešto, pravac kod doktora, koji će odraditi sve što je potrebno da bi se utvrdilo koje prirode je ono što smo napipale.
Mislim da kod nas postoji ostatak i onog patrijalhalnog vaspitanja, koji žene udaljava od pregleda kod ginekologa ili doktora uopšte. Pa kako da se skinu pred nekim tuđim, kako da dozvole da ih neko pritiska po grudima......?
Pregled dojki koji obavlja doktor stvarno nije prijatan i bolan je ako su vam grudi nabrekle i osetljive, ali to  je ipak jedan tren, u odnosu na sreću kad čujete da je sve ok.


Mislim da je odgovornost čoveka prema samom sebi velika, a u ovom slučaju žena prema svom zdravlju, i prekinuti davati sebi lažna opravdanja, u stilu: Ne stižem, toliko imama posla; Deca su mi mala stvarno nemam vremena; Bolesni su mi mama, tata, ....nemam vremena....nemam vremena....
Pitam samo: Ko će sve to raditi kad vi ne budete mogli? Ko će vas zameniti ako vas više nema?
Znam, znam i ja sebi tražim opravdanja ponekad, ali borim se protiv toga i trudim se da budem odgovorna prema sebi i mojoj porodici, prema onima koje volim i koji me vole. 
Moram vam dati svoj primer organizacije: na početku svake godine u rokovniku mojih obaveza isplaniram kad da idem na koji pregled, upišem u mesec koji sam odabrala i odmah krenem u akciju zakazivanja, ako idem u državnu ustanovu. A ako idem privatno, jer mi to zaista štedi dosta vremena onda dve nedelje pre telefonski zakažem pregled. Zaista tako funkcioniše, jer kad to lebdi negde u glavi kao misao od realizacije nema ništa!!!
Veliku odgovornost imaju i firme, preduzeća koja svojim radnicima organizuje preglede, sistematske, jednom godišnje. Moja firma APM PRINT, veoma brine o svojim radnicima i organizuje takve preglede za nas zaposlene i to zaista svima nama, puno znači. Hvala im!
Moram vam postaviti neka pitanja, možda odgovore znate:
Kako se oseća jedno malo dete kada ostane bez majke jer ona nije bila odgovorna prema sebi?
Kako da se oseća jedno malo dete koje ostane bez majke jer ona nije želela da je  muž "gleda takvu" i nije pristala na operaciju?
Kako se osećaju roditelji, brat ili sestra jedne takve žene, koja je neodgovorna prema sebi i drugima, pitaju li se da li su je dobro vaspitali, da li su je dobro naučili?
Kako se oseća taj surug koji ostane bez svoje polovine sa jednim, dvoje ili troje dece, kolika je borba da se izvedu na put, ta deca, ali bez majke?
Kako se oseća sama, obolela žena, kad shvati da je možda mogla sve to sprečiti na vreme?
Žene, devojke, razgovarajte sa ženama iz svoje okoline, podelite informacije, podelite brigu, svoja iskustva i terajte se međusobno da idete na preglede. Uz smeh i dogodovštine sve je mnogo lakše.
Terajte vaše majke, sestre, devojke, ćerke, tetke da misle na sebe i na vas. Idite na preglede!!

Statistike pokazuju da od  karcinoma dojke oboli svaka osma žena, a da će za jednu deceniju oboljevati svaka sedma, čak možda svaka šesta žena.

Bolest ne biramo, ona sama dođe i uzme šta želi, otme nam sve lepo, sve naše u životu, ali možemo joj ipak reći STOP!!! NE, ne želim te u mom životu i boriti se, ne predati se, ali eto i jednim pregledom na vreme, promeniti sve!!!






уторак, 2. октобар 2012.

Život je lep 14


EEEEE, sad mi je jasno zašto su žene u svetu poludele za trilogijom " Pedeset nijansi..."
Posle prvog dela, i opisima vrućeg seksa, sklonostima gospodina Pedeset nijansi, ostajemo zaintrigirani nastavkom priče. I očekujemo nešto još mračnije....
Posle pročitanog nastavka Pedeset nijansi mračnije, mogu sa sigurnošću da tvrdim, da ono što se sviđa ženama širom sveta,  to sigurno nije samo seks i erotika, već ono što je smisao života i življenja - LJUBAV.
Priča nas vodi jednoj lepoj "love story", sladunjavoj i ali realnoj. Znate ono, kad gledate ili čitate, pa kažete..jaeeeeee razneženo. 
Posle samo pet dana bez Kristijana, Ana se rasada od tuge i pita se da li je donela pravu odluku. Posao koji je počela da radi samo joj malo skreće pažnju od njene tuge. 
A onda poziv gospodina Pedeset nijansi i ona pristaje da sa njim ode na izložbu svog druga Hosea, na koju je zaboravila i da nije dobila poziv, ne bi ni otišla. 
Susret, ponovni, oživljavanje svih emocija, onih pozitivnih, lepih, koje se nikada ne zaboravljaju.
Ali ne i onih neprijatnih zbog kojih je pobegla, zbog kojih ne razume, ne shvata.......A želi.
Želi da shvati gde se sakrije onaj slatki i neodoljivi Kristijan kad nastupi, onaj strogi, opasni i nepristupačni čovek.
PEDESET NIJANSI – MRAČNIJE ,Delfi knjižare
korice knjige - Delfi















Moram priznati da me je početak knjige pomalo umorio i ostavila sam knjigu na nedelju dana, naprosto su me dešavanja između njih dvoje, svađe i rasprave bez razloga bukvalno smorile.
Ali onda se pojavljuje jedna od bivših potčinjenih, pa zatim i ona koja je zaslužna za nastranost gospodina Pedeset nijansi....
Knjiga počinje da se čita bez ispuštanja, dešavanja se ubrzavaju i konačno vidimo i saznajemo šta je Kristijan doživeo u detinjstvu. Koliko mnogo nesreće na plećima malog dečaka koji raste u agresivnog tinejdžera?
Koliko je njegovoj majci, koja ga je usvojila, bilo teško što ne može da ga dodirne, pipne jer nije podnosio tuđi dodir, pa ni njen. Isto tako ne dozvoljava Ani da ga dodirne, čak ni u najintimnijim trenutcima.
Ana polako svojom čistom ljubavlju, dopire do srca svog Pedeset nijansi, nežno ga privlači sebi, svojom čistotom i iskrenim emocijama bez trunke koristoljubivosti i pohlepe prema bogatstvu Kristijana.  Čak kasnije, kad shvata da je otvorila vrata njegovog srca, opušta se i polako prihvata njegove poklone koji su joj pre toga zadavali problem.
U trenutcima opuštenosti i sreće, Ana i dalje ne veruje da jedan takav muškarac, želi nju. Da mu ona pruža lepote koje i on tek upoznaje. Lepotu i snažan doživljaj emocija zaljubljenih.
Ali i Kristijan krije svoje nesigurnosti? I on se pita da li zaslužuje ljubav, sreć
Kristijan uživa vodeći ljubav sa Anom, kao svi normalni parovi, dodiri polako napreduju ka zabranjenoj zoni,    i jedan sirovi seks koji je želeo na početku, pretvara se svaki put u vođenje ljubavi, i posle seksa, zagrljaj i zajednički san.
Opisi seksa sve više postaju opisi vođenja ljubavi, dvoje mladih ljudi, zaljubljenih do ušiju, kada svaki trenutak žele da posvete samoći i uživanju u dodirima.
Ana saznaje polako sve detalje Kristijanovog odrastanja, svih mračnih dešavanja u njegovom životu i u jednom trenutku poželi da pobegne, kad sazna poneke činjenice.
Ali da li je to tako?
Ipak određena objašnjenja dobija od psihijatra koji leči Kristijana i ona shvata po njegovim rečima, da njena ljubav topi led oko srca Pedeset ... i da je zaslužna za njegov osmeh na licu. Iste informacije dobija i od njegovih roditelja, koji su ga usvojili, koji joj objašnjavaju promene koje su nastale na Kristijanu.
 Koliko je i gospodinu Pedeset bilo teško da sve priče kaže, objasni, ali  njegova ljubav prema Ani i strah da će je izgubiti ako opet poželi da joj nanese fizičku bol, ipak pobeđije i on želi  da ona sve zna.
Ali Ana ipak ima strahove, da li je to samo privremeno, da li će se njegove želje, koje ona ne može da ispuni, ponovo javiti i udaljiti je od njega?
Da li mu je ona dovoljna?
Njegova želja da dominira i dalje postoji, želi da je tera da jede, da odluči šta će obući, meša se u njenu poslovnu sferu i sve to dovodi do niza svađa i rasprava ali ovog puta ljubav je ta koja ih veže i sve to predstavlja period njihovog navikavanja na zajednički život. Ana ne reaguje više burno na njegove pokušaje dominacije, već kao pravo žensko, mirnim i maznim putem dobija skoro svaku bitku.
OOOO, koliko ja imam da naučim od Ane!!!
slika-mondo.rs
Kako reagovati kad vaš momak, da bi znao sve o vama, kupio firmu u kojoj radite?
Kad treba da sa šefom otputujete na službeni put, on, pošto zna kakav je šef, onemogućava to, tako što smanji budžet potreban za taj put i vi jednostavno otpadnete?
A u vezi šefa, je i bio u pravu, jer se kasnije ispostavilo da je šef želeo seks sa Anom, naravno na silu.
Oboje zaljubljenih prave kompromise, jer im je previše stalo do njihove ljubavi, uče se zajedništvu i bore sa sopstvenim strahovima i demonima.
Koliko je samo čudno kad vidite da Kristijan uživa u nekim za nas normalnim stvarima, šetnjama,... snom posle seksa u zagrljaju svoje voljene.
Kako se Ana osetila kad je videla strah u očima njenog Pedeset? Strah da će ga ostaviti!!!
Dinamika dešavanja je veoma živa posle prvih pedesetak strana, i čitate knjgu, željni da saznate sve, što pre.
Ono što mislim da je privuklo žene sveta, da knjigu čitaju, su opisi ljubavi, razgovora, vođenja ljubavi, svađa dvoje koji se vole, a sve to su doživele i žene koje čitaju i ova priča deluje kao vraćanje filma, oživljavanje sećanja, emocija, ......A svi želimo da volimo i budemo voljeni zar ne?
Mišljenja sam da oni koji žele, iz knjige mogu naći ideje kako da promene svoj seksualni život, da dobiju inspiraciju za nove izazove, naravno pod uslovom da se i jednom i drugom sviđa promena. Da oboje uživaju u novinama, i da isprobaju možda i nešto što prvi put i spoznaju kao moguće.
Oni koji vole erotsku literaturu, naravno da će uživati u opisima seksa i strasti između naša dva lika, oni koji vole ljubav uživaće u ljubavnoj priči dvoje mladih, a i oni koji vole detektivske romane, mogu pronaći i svoj deo u knjizi. Jasno vam je onda, za svakog po nešto. Literatura za odmor i opuštanje.
Mogla bih vam pisati još puno situacija iz knjige, ali ću samo napomenuti, da je kraj samo nagoveštaj dešavanja u trećem nastavku, koji sam već nabavila i krećem da čitam, a onda i vama dragi moji napišem utiske.
" Lift je stigao i ušli smo. Kristijan me je pogledao. Izraz mu je nedokučiv. O, izgleda prosto sjajno-razbarušena kosa, bela košulja, tamno odelo. I odjednom, niotkuda, tu je onaj osećaj. Au-žudnja, pohota, naelektrisanje. Da je vidljivo, bila bi napeta plava aura oko nas i između nas, toliko je snažno. Rastvorio je usne dok me je gledao.
Osećaš li?, prodahtao je
Da.
O Ana. 
Zaječao je i obavio ruke oko mene, jednu oko potiljka, zabacivši mi glavu kako bi nam se usne srele.
Prsti jedne ruke su mi u njegovoj kosi, a drugom mu milujem obraz. Gurnuo me je uz za zid.
Mrzim da se raspravljam s tobom., Prodahtao mi je uz usne. Poljubac mu odiše očajničkom strašću koja odgovara mojoj. Želja mi je buknula u telu, sva napetost ovog dana traži ventil, napinje se uz njega, traži još. Pretvorili smo se samo u jezike, disanje, ruke i slatki, slatki nadražaj. Ruka mu je na mom kuku.
Naglo mi je podigao suknju i prstima mi prešao po butinama.
Gospode, nosiš ćarape. Zastenjao je od divljenja i odobravanja dok mi je palcem milovao kožu iznad čarape.
Želim to da vidim, prodahtao je i sasvim mi podigao suknju, otkrivši mi vrh butina...."